Prepoznavanje izvrsnosti – koraci ka razumijevanju uloge dizajnera rasvjete u procesu dizajna

Kroz edukativnu inicijativu pod nazivom “Prepoznavanje izvrsnosti – koraci ka razumijevanju uloge dizajnera rasvjete u procesu dizajna”, biti će objavljena serija stručnih tekstova putem kojih će se svi zainteresirani moći informirati o relevantnim temama iz područja dizajna rasvjete, i to uvijek kroz prizmu prakse i popratnih znanstveno - istraživačkih dostignuća, a sve sa ciljem edukacije šire javnosti kao i svih sudionika procesa dizajna., počevši od investitora i arhitekata pa sve do osoba ovlaštenih za izvođenje radova i naravno, krajnjeg korisnika prostora.

U fokusu prvog teksta biti će povijesni kontekst nastanka profesije koji će ukratko obuhvatiti doprinose nekih od vodećih aktera kroz proteklih stotinjak godina, a čiji je rad uvelike doprinio afirmaciji struke na globalnoj razini.

Budućnost je u prošlosti – povijesni kontekst nastanka profesije

Nije nepoznata činjenica kako je za razumijevanje sadašnjosti  te, do određene mjere, i za predviđanje budućnosti važno poznavati povijest. U svijetu znanosti, primjerice, temeljita analiza već provedenih istraživanja može istraživaču uvelike pomoći u formiranju kvalitetnog istraživačkog pitanja kao i u postavljanju hipoteze koja ima potencijala da ga dovede do rezultata koji u praksi može naći neku novu,  korisnu primjenu. U tom kontekstu, uvid u nastanak i afirmaciju struke dizajna rasvjete otvara vrata dvaju svjetova., svijeta znanstvenog istraživanja, te svijeta praktičnog djelovanja, a koji su kroz proteklih 100-tinjak godina bili nekad više, a nekad manje isprepleteni.

Jedan od vodećih istraživača na području rasvjete, novozelanđanin Christhopher Cuttle, u jednom od svojih brojnih objavljenih radova, napisao je kako se za početak formiranja struke u Evropi uzimaju učestale inicijative i napori francuskih inžinjera koji su krajem 20.-og stoljeća pokušavali  pronaći odgovarajuće svjetlotehničke mjerne alate za adekvatno pozicioniranje plinskih rasvjetnih stupova, a koji su se počeli montirati na ulicama tadašnjeg Pariza. Bio je to ujedno i početak razvoja fotometrije i početak formiranja međunarodno priznatih mjernih jedinica, kako za planiranje, tako i za  vrednovanje kvalitete realiziranih svjetlosnih rješenja. S druge strane, znanost je, u otprilike isto vrijeme,  išla u korak sa ispitivanjem eksperimentalnih istraživačkih spoznaja Thomasa Edisona (USA) i Josepha Swan-a (Velika Britanija), a što je na kraju rezultiralo dizajnom , testiranjem i masovnom proizvodnjom novog izvora svjetla, svima nam dobro poznate, žarulje sa žarnom niti. Osim toga, važnu ulogu u formiranju struke imala su i strukovna udruženja koja su najprije u Americi (1906.), a ubrzo zatim i u Velikoj Britaniji (1909.) počela okupljati entuzijaste različitih specijalnosti (inžinjere elektrotehnike, arhitekte, psihologe, umjetnike) koji su nesebično radili na promociji značenja i važnosti struke prema široj javnosti. Zanimljivo je kako je već tada bilo jasno kako multidiscipliranu struku kao što je dizajn rasvjete može unaprijediti samo sinkronizirana suradnja gore navedenih stručnjaka, a kao dobar primjer tome može posvjedočiti i suradnja britanskog udruženja za rasvjetu (Illuminating Engineering Society of Great Britain) sa britanskim udruženjem arhitekata (Royal Institute of British Architects) šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Upravo su te godine bile ključne za početak formiranja dizajna rasvjete kao nove prakse u okviru arhitekture, a koja je sve učestalije počela zauzimati ravnopravno mjesto u procesu dizajna. Može se reći da su redovite inicijative Britanskog udruženja za rasvjetu rezultirala svojevrsnim osviješćivanjem arhitekata koji su počeli bolje razumijevati činjenicu kako dnevno svjetlo i električna rasvjeta igraju jednu od ključnih uloga u doživljaju unutarnjeg  i vanjskog arhitektonskog prostora, te kako pravovremeno planiranje i uzimanje u obzir , ne samo fizikalnih karakteristika svjetla i  fotometrijskih karakteristika svjetiljaka, već i razumijevanje mehanizama čovjekove percepcije te međuodnosa svjetla i korištenih materijala, uvelike doprinose kvaliteti finalnog svjetlosnog rješenja. Toga je itekako bio svjestan i Derek Philips, po stuci inžinjer elektrotehnike sa velikim zanimanjem za arhitekturu i svjetlo, a koji je u to vrijeme u Londonu osnovao projektni ured “DPA lighting” koji se smatra prvim “neovisnim”[1] uredom za dizajn rasvjete u Evropi. Paralelno s time, u Americi su ključne uloge na istom polju odigrali William Lam i Richard Kelly, oboje arhitekti, koji su svojim promišljanjima na temu međuodnosu svjetla, arhitekture i čovjeka postavili čvrste temelje za afirmaciju struke čija je kompleksnost, sad već u punom zamahu, počela prelaziti granice suhoparnog inžinjerstva.

Paralelno s time, istraživački je rad jednim dijelom išao u korak sa industrijom, odnosno proizvodnjom novih izvora svjetla, čija je primjena počela dovoditi u pitanje količinu svjetla potrebnu za rad na horizontalnoj ili vertikalnoj površini, te utjecaj tog istog svjetla na čovjekovu radnu učinkovitost.  Pojmovi poput “visibility” i“visual comfort” bili su, stoga, kroz gotovo čitavo dvadeseto stoljeće, ali i kasnije, u fokusu znanstveno-istraživačkog rada stručnjaka poput Petera Boyce-a, već spomenutog Christhophera Cuttle-a, Marka Rea-e, Davida Loe-a, JM Waldram-a, Jennifer Veitch, Joea Lyness-a i brojnih drugih značajnih imena. Ukratko, može se reći da su njihovi radovi rezultirali prijedlozima različitih inovativnih praktičnih modela, namjnjenih dizajnerima, a koji su primarno bili zamišljeni kao alati za učinkovitije planiranje  svjetlosnih efekata ,te za razumijevanje načina na koje je moguće izbjeći one svjetlosne uvjete koji uzrokuju tzv.”visual discomfort”, odnosno svjetlosna rješenja loše kvalitete.

U tom kontekstu, može se, primjerice, istaknuti  danas vrlo aktualni i još uvjek nedovoljno primjenjivani Cuttle-ov model, u suštini kojeg je zapravo pomak fokusa sa  rasvjetljenosti isključivo jedne, bilo vertikalne ili horizontalne radne površine, prema sveukupnoj ambijentalnoj rasvjetljenosti (tzv.”ambient illumination”), koja nastaje kao rezultat reflektiranog, indirektnog svjetlosnog toka  instaliranog rasvjetnog sistema ili pojedinačne svjetiljke, a uzima u obzir sve površine u prostoru. Nadalje, promjene radnih uvjeta kao i izgleda  radnog mjesta današnjeg čovjeka, navele su Cuttle-a na razradu ovog modela u okviru kojeg predlaže nove mjere za vrednovanje čovjekovog doživljaja ambijentalne rasvjetljenosti.,”Mean room surface exitance” (MRSE) i “Target/ambient illumination ratio” (TAIR).

Osim toga, od početka 20.st., u fokusu interesa nekolicine znanstvenika bilo je i dnevno svjetlo te njegov utjecaj na arhitektonski dizajn i dobrobit čovjeka, a posebice je, u procesu dizajna rasvjete, ono bilo predmet detaljnije analize pri projektiranju odgojno-obrazovnih ustanova, većih poslovnih kompleksa, te muzejsko-galerijskih prostora. Na tom je području trenutno aktualna, također relativno nova mjera za predviđanje rasvjetljenosti i/ili luminancije, tzv.”CBDM”(Climate based data modelling) koja je, za razliku od “Daylight factor-a”[2]bazirana na stvarnim, standardiziranim klimatskim podacima prikupljenim za određeno područje u određenom vremenskom periodu, te koja se primjenjuje u radu složenih softwareskih sustava poput “Radiance-a”. 

Osim toga, istraživanja su se provodila i na području uštede električne energije, a postala su aktualnima 70-ih godina prošlog stoljeća. Napori u tom smjeru rezultirali su, s jedne strane, podrobnijim  ispitivanjem  i učestalijom primjenom kontrolnih sustava za rasvjetne sisteme, a s druge su potaknuli žustre rasprave po pitanju negativnog utjecaja redukcije električne energije na sveukupnu kvalitetu svjetlosnih rješenja.

Moglo bi se zaključiti kako su gore navedena znanstveno-istrživačka zbivanja, kao i monga druga ovdje nespomenuta, imala velikim dijelom doticaja sa praksom, ali realnost svakodnevice bila je zapravo ta da su dizajneri rasvjete u svom radu pronalazili različite pristupe procesu dizajna odnosno projektiranju, te nisu uvijek slijepo slijedili primjenu predloženih  izračuniskih modela. Pojava software-skih alata koji pomažu pri projektiranju kako dnevnog svjetla, tako i električne rasvjete, zasigurno je mnogima olakšala rad u vidu produkcije projektne dokumentacije koja upućuje na ispunjavanje propisanih normi, ali je s vremenom postalo jasno da to nije dovoljno da bi se postiglo svjetlosno rješenje visoke kvalitete.

Na kraju, uz pomoć svega gore navedenoga, trebalo bi postati jasnije koliko je dizajn rasvjete zahtjevna, interdisciplinarna profesija, koja uključuje različita područja i različite stručnjake da bi proizvela ono što danas većina ljudi malo teže prepoznaje ili prihvaća “zdravo za gotovo”, a to je visoko kvalitetno svjetlosno rješenje. Nadam se da je ovaj kratki povijesni pregled stručnih zbivanja iz znanosti i prakse, a koji je obuhvatio samo neke od ključnih tekovina i aktera, otvorio put ka razumijevanju uloge dizajnera rasvjete u procesu dizajna i pobudio zanimanje za daljnjim praćenjem ove relevantne teme.

Bibliografija :

  1. Boyce, P., 2004. Lighting research for interiors : the beginning of the end or the end of the beginning. Lighting Research and Technology, 283-294.
  2. Cuttle, C., 2010. Towards the third stage of the lighting profession. Lighting Research & Technology, pp. 73-93.
  3. Loe, D. & McIntosh, R., 2009. Reflections on the Last One Hundered Years of Lighting in Great Britain, May.
  4. Fry, S., 2006.. The Guardian. [Online]
    Available at: https://theguardian.com/theobserver/2006/jul/09/featuresreview.review
  5. Veitch, J., 2001. Psychological Processes Influencing Lighting Quality. Journal of the Illuminating Engineering Society, 124-140.

 

[1]“ International Association of Lighting Designer's member lighting designers are uniquely qualified to bridge   the gap between technical regulations and aesthetic considerations while remaining independent of the corporate influence.”Preuzeto sa : https://www.iald.org

[2] “Daylight factor” je kvantativna mjera za određivanje okvirne količine dnevnog svjetla u prostoru, utemeljena na izračunskim modelima s kraja 19.-og stoljeća, a koji su se nastavili unaprijeđivati istraživačkim radom i  tokom prve polovice 20.-og stoljeća